Prema istraživanju arheologa i povjesničara Slavonija je bila naseljena još od neolitika tj. mlađeg kamenog doba. Brojni arheološki nalazi dovoljan su dokaz postojanja neolitskih naselja u ovom kraju. U seobi naroda naši preci naseliše ove krajeve i ostaviše svoje potomstvo do danas.
Kontinuirani razvoj naseljenosti na prostoru današnje općine Babina Greda možemo pratiti od razdoblja Rimljana, preko srednjeg vijeka do danas. U srednjem vijeku (1220. g.) pripadao je ovaj kraj uz Savu pod Vukovsku županiju. Najmoćnije plemstvo bili su Gorjanski, a potom Berislavići. Središte života odvijalo se oko utvrde Kostroman s crkvom sv. Dionizija. Budući da iz ovoga vremena nije ostalo velikih materijalnih spomenika, ni ruševina mnogi smatraju ovaj kraj povijesno beznačajnim, no detaljnija arheološka istraživanja to bi opovrgnula.
U pisanim izvorima ime Babina Greda prvi puta je zabilježeno 1506. godine pod imenom Babagerenda kada je izašao popis svih kostromanskih posjeda, koji se tada sastojao od razbacanih naselja Vrbice, Jarkog, Mihaljevaca, Drinja, Babegerende, Brezovice, Lučice, Vrbice, Repovca, Saskog Štitara, Zablaća, Selišta. Utvrda Kostroman izgrađena je uz potok Dubočicu i okružena sa tri strane vodom, tj. bila je utvrda barskog tipa. Njezina funkcija je obrana teritorija od bogumila koji dolaze iz Bosne, a kasnije i Turaka, te čuvanje važne prometnice koja je povezivala Usoru sa Slavonijom.
Godine 1536. Turci zauzimaju prostor babogredske posavine i njime vladaju do 1699. godine. Razdoblje turske vladavine još je mračno, nepoznato, neistraženo, počiva na legendama. Pretpostavlja se da je dio starosjedilaca pobjegao, dio prešao na islam, a mali dio sačuvao svoju vjeru. Zbog malog broja vjernika prostor babogredske posavine nema vlastite župe, pa je priključen katoličkoj župi Crkvište (Crkvina) u Bosni, a o tome nam svjedoči kanonska vizitacija biskupa Olovčića.
Mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. Turci napuštaju babogredsku posavinu i povlače se na desnu obalu Save. Stalnim poplavama, pretežno u jesen i proljeće, Sava i njene pritoke uzrokuju preseljenje sela na povišenije tlo uz Beravu. Započinje obnova oslobođenih prostora u svakom pogledu demografskom, kulturnom, vojnom. Prema uredbi Marije Terezije iz 1766. Babina Greda dobiva današnji oblik i postaje sjedište šeste kompanije, u nju ulaze sela Babina Greda, Gundinci i Štitar. Budući da Babina Greda postaje sjedište kompanije u prosincu 1775. otvara se škola, prva odgojno obrazovna institucija u mjestu. Od 1782. na čelo kompanije dolazi Matija Antun Reljković, strogo provodi reforme koje je zacrtala kraljevska kuna s ciljem da uvede red, poslušnost i moral u svakodnevni život. Reljković boravi na službi u Babinoj Gredi do svog umirovljenja 1786. godine. U njegovo vrijeme izvršena je parcelizacija sela i formiranje ulica, donešene su odredbe o svagdašnjem ponašanju, tko ih se nije pridržavao kažnjavan je batinama ispred zgrade kompanije.
Cijelo 19. stoljeće obilježeno je demografskim rastom i gradnjom. Broj učenika postaje veći pa dolazi do potrebe za gradnjom nove školske zgrade koja je dovršena 1818. godine. Župnik Bartol Smilošević 1835. počinje gradnju današnje župne crkve koja je dovršena za tri godine. Istovremeno se gradi i novo groblje, jer je staro bilo u poplavnom području. Mještani grade ljekarnu, stan za liječnika, a osnovaju i prvo udruženje u selu Pograbno društvo.
Kulturni uspon Babina Greda doživljava i u 20. stoljeću, osniva se prva štedionica, otvaraju se četiri čitaonice, osniva se dobrovoljno vatrogasno društvo, nogometni klub, kulturno pjevačko društvo koje kasnije prerasta u kulturno umjetničko društvo te brojna društva i organizacije koja djeluju i danas.
